„Bog je moj sudija!“
Ova rečenica često se može čuti u nas i njeni koreni sežu u duboku prošlost ali i još dublje, u psihu, karakter i mentalitet našeg naroda. Postoji jedan, najveći autoritet i to je moćno biće koje sedi negde gore, na oblaku, ili u Raju, i čiji sveci nas strogo gledaju sa fresaka i ikona. Uzdamo se u njegovu pravdu, njegov sud i njegovu milost – ako je bude. Ako je ne bude, ništa zato, Bog je jedan, nepogrešiv, a kazna koju izriče – pravedna.
„Bog je pravedan. Bog je istinit, a čovek je svaki laža.“, kažu Njegovi apostoli.
A nesrećni Kain, prvi ubica u istoriji civilizacije, dakle, prvi delinkvent i kriminalac koga je ovaplotio ljudski rod, očajno je zavapio: „Krivica je moja velika da mi se ne može oprostiti!“ (Postanje, 4, 13).
Od namere do dela, od dela do krivice, od krivice do osude i od osude do oprosta – dug je put.
Takav je, uostalom, i ceo život.
Kao da se celo naše bivstvovanje na ovom svetu svodi na to neprestano biranje između dobra i zla i na odupiranju onome što od praiskona postoji u nama – sklonosti ka grehu. Zato su nakon Božjeg suda nastali i drugi sudovi, oni manje savršeni, ljudski, ali baš kao i Božji – oni su neophodni. Jer ma koliko sakata i nesavršena bila ljudska pravda, ona donosi red u haos koji su ljudi napravili od doma koji im je njihov Tvorac namenio.
U filmu Ridlija Skota „Poslednji dvoboj“ (2021) opisan je jedan od poslednjih legalnih dvoboja u srednovekovnoj Evropi. To je priča koja se odvija otprilike u vreme kada i Kosovski boj i govori o sukobu dva prijatelja, viteza Žana de Karuža i njegovog prijatelja štitonoše Žaka le Grija. Taj sukob je u početku potaknut plemićkom sujetom i legalnim sporom oko zemlje. Zanimljivo je videti kako u srednjovekovnoj Francuskoj jedan plemić može tužiti drugog, čak i ako je ovaj hijerarhijski na mnogo višem stupnju društvene lestvice od njega. Još je zanimljivije videti da je i na zapadu postojao čuveni princip „Kadija te tuži – kadija te sudi“. I da je kralj, koji na čelu države (u konkretnom slučaju – Šarl VI), upravo taj nepogrešivi sudija. Njegova je prva i poslednja, i njegova se ne poriče.
Međutim, postoji neko ko je iznad kralja.
Pogađate – to je Bog.
U posebnim slučajevima, odluka se prepušta Njemu. Takav je bio i spor između dva plemića, a povod nije više bila zemlja i preimućstvo i sujeta… Povod je bio mnogo ozbiljniji i tragičniji. Dok je De Karuž bio na vojnoj misiji u Škotskoj, Le Gri je silovao njegovu ženu Maragaret. Međutim, stvari u srednjem veku ne stoje baš kao danas. Žena je bila u podređenom položaju, crkva ju je smatrala „izvorom greha“ a muški svet mašinom za rađanje, optužba jedne žene na račun jednog uglednika, to je bilo više od skandala. A optužba kao takva – tražila je dokaze. Jedini svedok Le Grijevog nepočinstva bila je njegova žrtva. Cela stvar iznosi se pred sud, koji zaseda u Palati pravde u Parizu, a kojim predsedava nezreli, osamnaestogodišnji kralj. Optužbi se pridružuje muž oštećene, dok optuženi negira krivicu, žestoko, skoro preteći…
Sud na kraju prebacuje nadležnost – i to direktno na Nebo. Ali pre nego što Bog koji tamo obitava donese presudu, valja se upriličiti malo krvavog spektakla, za bahatog kralja i njegovu svitu, baš kao i za krvoločnu svetinu koja će se tog dana – 29. decembra 1386. okupiti da uživa u malo hleba, krvi i igara. Da se podsetimo – u to vreme Srbijom vlada knez Lazar Hrebeljanović, Osmansko carstvo već uveliko osvaja zemlje na Balkanu a provaljuje i na njegove granice. Srpski vitezovi, mesto da se međusobno ubijaju, staju u odbranu zemlje, pa tako iste te godine uspevaju da poraze Turke kod Pločnika u Toplici. Lazarev sin, mladi knežević Stefan je u to vreme još maloletan, ali, igrom slučaja, ili kroz Božju promisao, njegovi putevi će se o koncu ukrstiti sa jednim od zavađenih francuskih vitezova.
„Dvoboj do smrti“ bio je deo viteške tradicije širom Evrope, ali je u to vreme ta tradicija dobrim delom bila napušetna, toliko da se takav način „odlučivanja“ u bilo kakvoj parnici smatrao varvarskim. Ali ovo nije bio običan spor, ovo je bio sukoba dva plemića, a u centru je bila žena. Zanimljivo, tradicija koja nalaže da se sporovi rešavaju borbom do smrti nije bila francuska, već je poticala iz Nemačke, tačnije, to je bio, može se slobodno reći, deo germanskog plemenskog pravosudnog sistema. Zvuči rogobatno, ali tačno je. Narodima sa istoka i juga Evrope, koji su bili pod snažnim uticajem Vizantije, gde je pripadala i Srbija, ovakva vrsta varvarizma u to vreme nije baš bila bliska.
Još je u svom Zakoniku, car Dušan neke stvari jasno definisao i tu nije bilo mesta ni za kakve tradicije i dodatna tumačenja.
„Ako je ko kome šta kriv, da tera sudom i parnicom, po zakonu, ako li ga počupa bez suda, ili koga udari – da plati sedmostruko.“
U slučaju dva francuska viteza u sporu – stvar je bila jasna. Ukrstiće mačeve i Bog će odlučiti ko je u pravu. A u pravu je – onaj ko iz dvoboja izađe živ.
Međutim, tu nije kraj. Ako Bog ne bude na strani njenog muža, tužibaba Margaret de Karuž morala je, po zakonu, da snosi sankciju za svoje delo, tj. dela, a to su kleveta, lažna optužba i laganje pod zakletvom. Kazna je bila spaljivanje na lomači, kao da je veštica.
Dvoboj se desio u ograđenom polju u Parizu i bio je surov i krvav. Takmaci su se prvo borili na konjima, a onda, nakon što su polomili koplja i štitove, krenuli u borbu kao obični pešadinci. Margaret je takođe bila prisutna, doveli su je okovanu, a lomača je već bila spremna. Ako Bog „presudi“ na štetu njenog supruga, tj. ako bude ubijen, odmah nakon dvoboja bi je živu spalili.
To se nije desilo.
Nakon surove borbe, De Karuž ubija Le Grija, iako će ovaj u samrtnom ropcu zavapiti da je nevin. To ga nije spasilo od sečiva koje će mu nekadašnji prijatelj sjuriti u grlo.
Bog je progovorio. Pravda je pobedila. Žrtva osvećena.
Da li je?
Nikad nije utvrđena istina. Mnogi istoričari se glože oko toga. Neki sa sigurnošću tvrde da je Le Gri bio nevin, neki se ne slažu. Stari lisac Ridli Skot, jedan od najvećih filmskih reditelja današnjice, čitavoj je stvari pristupio veoma mudro, ispričao je priču iz tri ugla, Margaretinog, Le Grijevog i De Karužovog. A na (ne)pristrasnom sudiji – gledaocu – jeste da sam odluči šta je istina a šta ne, da li je pravda zadovoljena ili nije.
U vekovima koji će uslediti, ovaj zanimljiv slučaj isterivanja pravde biće predmet mnogih rasprava, kako među istoričarima, tako i među pravnicima.
Ali ostaje pitanje takozvanog „Božjeg suda“.
Cela ideja ovog principa zasnivala se na pretpostavci.
A pretpostavka glasi da Bog neće dozvoliti da nevin čovek strada i da će intervenisati u njegovu korist. Što se tiče stradanja nevinih, to je mnogo vekova kasnije analizirao Dostojevski, što se tiče ranih dana naše srednjovekovne države, okrivljeni bi bio „iskušavan“ kroz torturu, najčešće vrelom vodom ili usijanim gvožđem. Svoju nevinost bi „dokazivao“ tako što bi mu rane zacelile u prethodno određenom vremenskom periodu. Primena „Božjeg suda“ prvi put se kod nas pominje 1199. godine u vreme kada je Srbijom vladao Vukan Nemanjić. Od ovog pravnog principa bili su, u skladu sa klasnim ustrojstvom države, izuzeti plemići i stranci i naseljenici manastira. Postojala su dva oblika Božjeg suda: „kotao“ i „železo“. Kotao je značio da optuženik mora da dokaže svoju krivicu tako što će iz kotla sa ključalom vodom da izvadi kamen. Železo je imalo dva oblika: ručno železo i usijani raonik. U oba slučaja, ako se optuženik ne bi opekao – značilo bi da nije kriv. Sledstveno tome, bio bi oslobođen svih optužbi.
Dakle, teško da je bilo mnogo nevinih po okonačnju ovog sudskog postupka.
Već će Dušan u svom Zakoniku ograničiti primene kotla, dok će kasnije sve to postati predmet običajnog prava.
Margaret de Karuž nije izgorela na lomači.
Njen, pred Bogom „dokazani“ silovatelj je, nakon što je iskrvario na smrt, obešen naglavačke go u centru Pariza. A njen muž, koji će nakon pobede u dvoboju postati prava zvezda onoga doba, skončao je ne baš slavno – u bici kod Nikopolja 25. septembra 1396. godine.
U pitanju je jedan od najkrvavijih sukoba između Otomanske imperije i krstaške vojske koji se završio porazom Evropljana među kojima su bili i Francuzi. Bitku je odlučio sprski vladar i vitez Stefan Lazarević, vazal osmanskog sultana Bajazita Jilderima, koji je u ključnom momentu razbio krstašku vojsku odlučnim jurišom svojih oklopnika.
Među poginulima na krstaškoj strani bio je i čuveni francuski vitez Žan De Karuž, pobednik poslednjeg legalnog „dvoboja do smrti“.
Božja volja? Božja kazna? Ili samo koincidencija?
Nikada nećemo saznati.
(Tekst je izvorno objavljen u Biltenu Osnovnog suda u Nišu, mart 2022, ISBN – 978-86-6411-017-4)
Copyright©Dejan Stojiljković, 2022.