Obukao je lanenu košulju i preko nje laki pancirni prsluk sačinjen od metalnih karičica. Preko njega je navukao azdiju od bagrenice boje krvi na kojoj je belim i zlatnim koncem bio izvezen zmaj sa raširenim krilima. Skinuo je najbolje koplje sa zida, luk i tobolac sa strelama, a uz desni bok pripasao dugi borbeni nož.

Podigao je glavu i pogledao u ikonu na zidu pred sobom.
Onda u natpis ispod nje, davno uklesan u kamenu.
Pisalo je:

I BI SMRTONOSNIJE

Nikad nije mogao da dokuči zašto je tu rečenicu otac dao da se ukleše u njegovim odajama. Kao da je Ognjen Kosančić slutio u šta će se izmetnuti svet… I njegov sin sa njim. Sluga Radoslav kaže da je taj natpis nastao neposredno pre bitke kod Černomena, kada je stari vojvoda išao u pohod zajedno sa braćom Mrnjavčević. Neki drugi dvorjani su govorili da je ustvari nastao posle, nakon velikog rasapa i pogibije koja se desila na Marici i iz koje se gospodin Ognjen vratio kao drugačiji čovek.

U stvari, niko to ne zna.
Prošlost je nesigurna i nju ne uobličavaju vreme i događaji, već ljudsko pamćenje.
A ljudsko pamćenje je kao i čovek sam, kolebljivo, nesigurno i sklono kvarenju.
Njega kroje sumnje, strahovi, osećanja i poneka laž. I ne pišu istoriju pobednici, kao što to govore Grci i Romeji i oni pre njih… Piše je ljudska taština.
Čitava povest ljudskog roda može stati u jedan psalm iz Knjige Propovednikove.
Sve je taština.
Taština nad taštinama.
I Kosančiću se ponekad čini da može da vidi…
Gordog cara nad Izrailjem u Jerusalimu, sina Davidovog, ratnika i oca narodu, kako upravlja srce svoje i traži da razabere mudrošću sve što biva pod nebom. Taj mučni posao dao je Gospod sinovima ljudskim da se pate oko njega, da traže a nikada ne nađu odgovor. Ali da, opet, ne prestanu sa tom potragom. Jer, nekako, ona jedina daje smisao ljudskom postojanju.
Taština nad taštinama, kaže Propovednik.

Naraštaj jedan odlazi, drugi dolazi, za njim i treći, i potonji i hiljade njih posle njega. Ali zemlja i dalje stoji. Vetar ide na jug i obrće se… Sve reke teku u more… A more je tu, isto, punije ili praznije, ali njegovi talasi i dalje udaraju o oštre hridi i lome se, i nestaju i ponovo se dižu.
Šta je bilo, to će biti, šta se činilo, to će se činiti i nema ništa novo pod suncem.

„Upravi mi srce da da poznam mudrost, Gospode…“, promrmlja Kosančić molitvu i prekrsti se. „Da poznam bezumlje i ludost. Da poznam da je i to muka duhu.“
Zatim ustade i ogrnu se dugim ogrtačem boje krvi, a onda priđe do istočnog zida odaje gde je ispod ikone svetih ratnika Mihaila, Dimitrija, Đorđa, Teodora i Merkurija stajao veliki sanduk od hrastovine.
Podiže poklopac i otvori ga.
„Zmajevac…“, prošaptao je tiho, zureći u prazno dno.
Zatvorio je kovčeg i otišao do obedaonice.
Tamo je zatekao slugu Radoslava kako postavlja jutarnji obed.

Obed je bio jak. Baš kakav je potreban plemiću koji je upravo krenuo u lov. Nekoliko zdela sa voćem i povrćem, dobro usoljeno, pečeno veprovo meso sa zeljem, malo starog, vlaškog sira, hleb od suražice, jedan vrč crvenog vina i drugi, sa hladnom vodom iz zdenca.
Vojvoda je stupio u odaju u trenutku kada je sluga pri vrhu trpeze, gde gospodar Kosančić uvek sedi kada obeduje, stavljao zemljanu zdelu i srebrni pehar sa ugraviranim grbom porodice.
Radoslav mu uzvrati jednim ravnodušnim pogledom i sa leve i desne strane tanjira postavi dvozubu viljušku i nož od glamskog srebra.
Stari sluga je umeo, kada ustreba, da bude nem poput ribe, nečujan poput senke i ravnodušan poput grobara. Da je bio plemenitog roda, ponekad je mislio Kosančić, Radoslav bi sigurno dogurao do stavioca ili rizničara. Bdio bi nad kraljevima i carevima kao što bdi nad njim od kad se rodio. Čuvao bi njihov ugled, novce i zdravlje. Ali da li bi isto tako čuvao njihovo oružje, kao što čuva njegovo?

„Odvešćeš me sada, Radoslave, Đurđijinoj kući…“, reče Kosančić ravnim i odmerenim glasom. „I vratićeš mi moj mač.“
Zatim priđe stolu i otpi malo sveže vode iz vrča.
„Ako budem dobre volje…“, reče na kraju. „Možda ti njime neću odseći ruku do ramena.“

DUKAT ZA LAĐARA je nastavak romana „Olujni bedem“ i treći u serijalu koji počinje knjigom „Duge noći i crne zastave“, objavljivanje je predviđeno za proleće 2020. u izdanju IP Laguna.

Ilustracije za tekst: Dražen Kovačević i Aleksa Gajić

Pročitajte i...

Ostavite odgovor