Meksički restoran negde u centru San Antonija, podne, tmuran oktobarski dan. Vreme kao kod nas u Srbiji. Ali živi kolorit enterijera restorana u kome se nalazimo, gde jedan zid krasi mural meksičke pijace sa početka prošlog veka, šareni vitraži na prozorima i krvavo-crvene haljine čikita koje nose poslužavnike sa hranom i pićem, razbija tu jesenju melanholiju i monotoniju. Sedim sa dva prijatelja, oba književnika, od kojih jedan već duže vreme živi u Bostonu gde predaju istoriju (američku) i tražim od konobara burbon.

Srpska navika, zna se, dan se otpočinje takozvanim „kompletom“: kafa, ratluk (može slatko ili med) i obavezno nešto žestoko da te razbudi – rakijica, vinjače… Konobar me malo čudno gleda, a prijatelj iz Bostona preporučuje da ipak uzmem mohito, jer je još „rano“ za žestinu i piće generalno. Kafu sam već dobio, filter, onu što se doliva kao voda i pije u ogromnim količinama. Za divno čudo, brzo sam se na nju navikao od kad sam u Americi, tačnije u Teksasu.

Pitam prijatelja, naturalizovanog Bostonca:
„Šta im znači to da je rano da se trgne nešto?“
„Ovde se ne pije alkohol pre pet popodne“, kaže on.
„Zašto? Nepristojno je?“
„Ma, ne… To ti je logična stvar – do pet je radno vreme. Ljudi rade, ne mogu da piju.“

Sve mi biva jasno u mikrosekundi. I odmah se setim srpskih kafića koji su već od deset ujutru puni dokone omladine koja ispija svoje viskiće i espresa, puši svoje skupe cigarete, rešava ukrštene reči i popunjava tikete za kladionicu. I to radnim danima, od ponedeljka do petka, u radno vreme, kada ostali, manje srećniji, dirinče za bednu srbijansku nadnicu pritisnutu porezima i dadžbinama. A neko je nekad, negde, rekao da smo vredan narod. Kod nas, očigledno, koka-kola socijalizam još uvek nije umro, bar ne u potpunosti, čim su stare navike iz SFRJ još uvek tu, samo prilagođene novom dobu.

U Americi svi rade. Naročito žene.

U pomenutom meksičkom restoranu dinamične „čikite“, konobarice u tradicionalnoj meksikanskoj nošnji, samo zuje tamo-amo noseći ogromne poslužavnike natovarene hranom, uvek ljubazne, uvek nasmejane. Najmlađa nema više od dvadeset godina, dok je najstarija možda godište moje majke koja je već skoro dvadeset godina u penziji. Do hotela idemo taksijem. Vozi nas simpatična bakica, crnkinja sa „in“ frizurom i naočarima velike dioptrije. Priča da vozi taksi po San Antoniju jer tako pomaže porodicu svog sina. Dodatan prihod nikad nije naodmet. Na aerodromima, penzioneri, članovi obezbeđenja koji rade kao dobrovljci, dele letke o sigurnosti u saobraćaju. Tu su i ratni veterani koji pomažu lokalnu zajednicu, i njihove gospođe sa kaubojskim šeširima na glavi koje im daju podršku. Zajedno grade bolju državu. U svojim šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim… Izgleda da američke bake nikad ne idu u penziju. Sve dok mogu da drže volan automobila ili ajncer sa pićem.

A šta je sa nama?

E, pa nas nije iskvario prljavi kapitalizam. Mi još uvek imamo dovoljno razloga da ne radimo ništa, bilo da smo stari ili mladi.

A ovo tmurno i dosadno vreme je idealno da se čovek zavuče negde, u neki ugao gde je toplo i ušuškano, pa da se posle kafice i dobrog obroka protegne i kaže:

„Bre, sunce mu poljubim… Kad će penzija?“

Ostavite odgovor