Naša Nemanjićka država počela je svetiteljima, a završila se – mučenicima.
Ava Justin Popović
Delo Miloša Obilića, centralni je momenat u bici i predstavlja takođe najbitniji događaj u celom osmanlijskom ratnom pohodu. Na Kosovu prvi put u dotadašnoj istoriji Osmanskog carstva gine vladar. Bio je to, dakle, događaj bez presedana. Na neki način, Obilić je tim činom i doveo Bajazita ne čelo carevine, jer uz mrtvog Jakuba, on je bio direktni naslednik trona.
Konstantin Filozof, biograf kneževog sina despota Stefana Lazarevića piše, ne pominjući pritom ime velikog junaka: „Među vojnicima koji su se borili pred vojskom, beše neko veoma blagorodan, koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše kao neverna. A ovaj da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samom velikom načelniku kao da je prebeglica i njemu put otvoriše. A kada je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga samodršca. A tu i sam pade od njih.“
Narodnu legendu znamo, Miloš i Vuk su bili kneževi zetovi koje su posvađale žene (jedna od legendi kaže i da je Miloš ponizio Vuka u dvoboju), pa je tako između njih tinjao sukob koji se rasplamsao pred samu bitku. Vuk je oklevetao kod kneza Obilića da je potencijalni izdajnik a ovaj, kako bi dokazao svoju vernost gospodaru daje reč da će ubiti Osmanlijskog vladara. Što je i učinio. Istoričari se slažu da je mnogo verovatnije da je Murat poginuo u bici ali legenda ima širi potencijal.
Legedna stvara od Miloša heroja-mučenika koji svesno ide smrt ne samo da bi skinuo ljagu sa svog imena i pokazao gospodaru da nije „nevera“ već da bi tim svojim delom inspirisao generacije koje će doći.
Što se i desilo.
Srpska istorija je bogata velikim junacima koji su ginuli prezirući smrt, setimo se samo Stevana Sinđelića, hajduk Veljka Petrovića, heroja Velikog rata, junačkih pripadnika 6. Lovačkog puka ili, u skorije vreme, pilota ratnog vazduhoplovstva SRJ koji su leteli u susret NATO agresorima…
Ali nijedan ratnički mit nije tako upečatljiv i toliko duboko upisan u srpsko nacionalno pamćenje kao mit o Milošu Obiliću.
On je taj junak na junacima, ratnik nad ratnicima, večni i nedostižni uzor. I prema njemu i njegovom delu merila su se i meriće se sva potonja herojstva i svi potonji heroji naše istorije.
Ono što oneobičuje i izdvaja to njegovo junaštvo jeste upravo to što je ono neodeljivo od njegove žrtve. Umri da bi živeo večno. To je poruka. I ta poruka odzvanja kroz istoriju Srba koja, na žalost, „prebogata“ ratovima i stradanjima.
Zanimljivo, kult Miloša Obilića nije nastao brzo, trebalo je da prođe dosta vremena.
Naime, Srpska pravoslavna crkva počela je da slavi kosovskog junaka tek puna četiri veka nakon bitke. „Ne iznenađuje ovo zakašnjenje“, piše Rade Mihaljčić u svojoj knjizi „Junaci kosovske legende“ i dodaje: „Jer Miloševo stvarno, istorijsko delo i složeni, slojeviti epski lik, ne pružaju nankvu podlogu za kanonizaciju. Blizu je pameti da je Miloš završio sa mačem u ruci, kao junak, a ne kao mučenik. Predanje je u tom pogledu izričito i dosledno. Rano ga je obeležilo kao predvodnika ratoborne stranke koja se po svaku cenu, bez obzira na posledice, zalagala za muški otpor osvajaču. Delo hrabrog ratnika nespojivo je sa crkvenim shvatanjima o blaženom kraju i vencu mučeništva. Ipak, Miloše je, mada sa velikim zakašnjenem, dobio svetiteljski oreol.“
(tekst objavljen u knjizi “Srpski vojnik”)
Copyright © Dejan Stojiljković, 2021.