„Joy Division“, Grant Gee i Jon Savage
Dokumentarac koji nudi odgovore na sve ono što nije pomenuto ili je (ne)namerno zapostavljeno u biopicu „Control“.

Najavljujući premijeru filma jednostavno nazvanog „Joy Division“, scenariste Jona Savagea (uglednog novinara magazina NME) i režisera Granta Geea (čoveka koji je, između ostalog, režirao dokumentarac o turneji Radioheada „Meating People Is Easy“), Peter Hook, basista New Ordera i nekadašnji član Joy Division, rekao je da je ovaj dokumentarac „savršen odgovor na film Control“ Antona Corbijna.

U neku ruku, to je apsolutno tačno, jer „Joy Divison“ nudi odgovore na sve ono što nije pomenuto ili je (ne)namerno zapostavljeno u biopicu o Ianu Curtisu.

Priča počinje u postindustrijskom Mančesteru sredinom sedamdesetih kadrovima siromašnih predgrađa i betonskih kula podignutih na mestu kuća srušenih tokom Drugog svetskog rata. U tom i takvom Mančesteru 1976. godine Sex Pistols imaju svoj prvi gig u organizaciji članova benda Buzzcocks (prve mančesterske punk grupe). Ponešeni novootkrivenim zvukom, četvorica mladića osnivaju grupu i tako počinje legenda o Joy Division. Od samog početka filma, Grant Gee se koncentriše na priču koju naizmenično pripovedaju preostali članovi benda: Bernard Sumner, Peter Hook i Stephen Morris. Uz mnogo detalja i anegdota, saznajemo jednu ličnu i profesionalnu priču o bendu, o samim počecima, prvim pesmama i svirkama… Neki od njih deluju gotovo neverovatno. Kao, recimo, činjenica da je njihov prvi singl „An Ideal For Living“ štampan od para koje je Curtis podigao sa zajedničkog računa u banci, ubedivši bankarskog službenika da su mu tih 400 funti potrebni za kupovinu novog nameštaja za kuhinju. Zanimljivi su i međusobni odnosi članova Joy Division kao i njihov pojedinačni odnos prema Ianu Curtisu. Jedna od većih zabluda vezanih za ovaj bend jeste poistovećivanje mitske ličnosti samog Curtisa sa samim bendom, iako su ostala trojica bila izraziti individualci i ništa manje bolji muzičari (o čemu sasvim dovoljno govori karijera New Ordera). Ono što upada u oči jeste da je svaki član benda imao drugačije viđenje samog Curtisa kao i načina na koji bend treba da funkcioniše. O dilemama, trvenjima i sukobima koji su u to vreme imali, Sumner, Hook i Morris danas o tome govore kao nečem simpatičnom i naivnom.

Veoma promišljeno, Gee i Savage u priču zatim uključuju ostale protagoniste. I tu se odlično vidi značaj četvorice ljudi koji su presudno uticali na uspeh Joy Division. Prvi je Rob Gretton, njihov menadžer, Gee diskretno ilustruje ovog izuzetnog čoveka prikazujući delove iz njegove beležnice, gde se, između ostalog, vide termini za američku turneju Joy Division na koju oni nikad nisu otišli. Zatim je tu pokojni Tony Wilson, legendarni gazda „Factory Recordsa“ koji je u bendu odmah prepoznao skriven potencijal. Osim izjava samog Wilsona koje je dao nepunu godinu pred smrt i njegovih prisećanja na ta vremena, u dokumentarac je inkorporiran originalan nastup Joy Division na Granada televiziji gde su svirali „Shadowplay“ (a ne „Transmision“ kako je to prikazano u filmu „Control“). Veoma precizno je dat portret istinskog genija, producenta Martina Hanneta, nezgodnog čoveka i heroinomana koji je svojim idejam i inovacijama zvuk Joy Division podigao do neslućenih nivoa. Na kraju, tu je grafički umetnik Peter Saville, čovek koji je dizajnirao omote za „Unknown Pleasures“ i „Closer“ i tvorac originalnog vizuelnog koncepta koji je pratio bend (Saville će kasnije uobličiti gotovo sva izdanja iz kataloga „Factory Recordsa“ kao i vizuelni imidž kluba „Hazienda“).

Najveća vrlina ovog dokumentarca jeste što je uspeo da perfektno zarobi svu harizmu živih nastupa Joy Division i to je ilustrovano retkim i do sada neviđenim snimcima sa koncerata kao i fotografijama iz privatnih arhiva i bootleg snimcima. Takođe, u filmu se pojavljuju i svedoci tog vremena, saradnici i prijatelji bedna, od Curtisove ljubavnice Anik Honore preko Peta Shelleya iz Buzzcocksa do fotografa Kevina Cuminsa koji je prvi fotografisao bend za NME.

Gee i Savage nisu dozvolili sebi da zapadnu u zamku patetične kuknjave nad pokojnim Ianom Curtisom već su, za razliku od „Control“ koji se bavio pre svega intimnim životom Iana Curtisa, bili fokusirani na bend i muziku koju je on stvarao, odajući dužnu počast ličnosti frontmena (na koju se nekim svedočenjima i live-snimcima baca novo svetlo) ali ne zanemarujući sve ostale koji su učestvovali u stvaranju fenomena znanog kao „Joy Division“. Baš kao i „Control“, dokumentarac se završava pesmom „Atmosphere“ što samo po sebi nosi određenu simboliku.

Na kraju, najbolju ilustraciju Joy Division, njihove muzike i značaja, dao je Jon Savage: „Punk ti je omogućavao da kažeš Fuck you! Ali nekako, nije mogao da ide dalje. To je bila jednostavna fraza kojom je iskazivan bes i koja je na neki način redefinisala rokenrol. Ali pre ili kasnije, neko je poželo da kaže više od Fuck you, pre ili kasnije, neko je poželo da kaže I’m fucked. I Joy Divison je bio prvi bend koji je to učinio. Iskoristili su energiju i jednostavnost punka da izraze mnogo složenija osećanja.“

(Tekst je prvobitno objavljen juna 2008. na sajtu „PopBoks“)

Featured foto: RadioX

Header foto: Lithub.com

Copyright © Dejan Stojiljković, 2021.

 

Ostavite odgovor