Reč „hleb“ se u Srba izgovara sa gotovo pobožnim poštovanjem. On je, u neku ruku, metafora života. „Lebac ti poljubim!“, često bi znali da izgovore stariji ljudi, i to je bio usklik kojim bi se manifestovali divljenje, čuđenje, radost, ogorčenje… Tradicionalna srpska ponuda gostu su hleb i so. Ima dosta simbolike u njoj, a istovremeno, ona odiše skromnošću i simbolički kazuje da je naš čovek spreman da sa pridošlicom podeli ono najvrednije što ima.

Mnogi ratovi su se dobijali i gubili zbog gladi. Često je znala da pobedi vojska koja je bila sitija. Velika utvrđenja su neretko padala ne zbog sile, ospadnih sprava ili topova, već zbog nedostatka zaliha.

Zato je srpski vojnik u Prvom svetskom ratu uvek imao sledovanje taina.

Šta je tain?

Radi se o posebnoj vrsti vojnog hleba koji je počeo da se proizvodi već posle tursko-srpskih ratova. Reč „tain“ na turskom znači „sledovanje“. Sledovanje taina bilo je oko 800 grama, a sastojao se 70 odsto od raženog i 30 odsto od belog brašna, prilikom pripremanja, nije se mešao sa običnim kvascem već sa kvasnim testom koje se zvalo „komin“. Tako pripreman, tain je bio i hranjih i zdrav obrok, a bio je i dugotrajan. Vojnici su u okviru svoje uniforme i opreme imali posebnu torbicu za nošenje taina.

Mnoge legende i priče su vezane za ovaj vojnički hleb a jedna od njih kaže da su u Cerskoj bici srspki vojnici konzumirali tain sa slanim sirom, lukom, paprikom i pasuljem. Pre dejstava su vojsci podeljene i suve šljive, pa se tako hleb sa ovim voćem pokazao kao idealan obrok za vojnika u maršu jer poseduje kombinaciju belančevina i vitamina koja doprinosi pokretljivosti. Tako su naši vojnici imali energije da lako prelaze brdovit teren, dok je, s druge strane, Austrougarima jedan od otežavajućih faktora bila upravo neadekvatna ishrana bila teška i nezdrava.

Jedan tain, umešen i ispečen daleke 1912. godine i danas se čuva u muzeju Ponišavlja u Pirotu.

„Replika taina iz 2018.“

On je pripadao srpskom vojniku, Piroćancu Aleksi Zdravkoviću. Prema priči, pri polasku u rat, njega je majka zavetovala da sačuva prvo sledovanje taina jer će mu ono sačuvati glavu. Tako i bi. Aleksa je prošao oba balkanska rata, kao i ceo Veliki rat i vratio se u rodni Pirot neogreban, sa grudima prepunim odlikovanja. I netaknutim sledovanjem taina u torbici. Taj Aleksin hleb postao je legendaran, toliko da su i ostali vojnici počeli da veruju da ga on čuva od metka i bajoneta, naročito kada ga je u bici za Bitolj metak pogodio u čuturicu. Priča dalje kaže da su Aleksi mnogi nudili da proda tain, ali da je on to tvrdoglavo odbijao.

Tako je vojnički hleb star preko jednog veka dobio svoje mesto u muzeju, a njegov vlasnim mesto u još jednoj od neverovatnih legendi o srpskom vojniku.

Copyright © Dejan Stojiljković, 2020.

Ostavite odgovor