Priča o YU Tarzanu je, baš kao i svaka koja se tiče zlatnog doba jugoslovenskog stripa, priča o boljoj prošlosti.

Ono što su stripovi bili za nas, koji smo odrastali tih osamdesetih, potpuno je neshvatljivo današnjim klincima. Koji odrastaju uz pametne telefone Harija Potera i superheroje u tri dimenzije.

Tarzana smo upoznali na velikom platnu i to kroz crno-bele filmove. Glavnu ulogu je igrao Džoni Vajsmiler, prvi čovek koji je preplivao sto metara za manje od minuta.

Ti filmovi su se besomučno vrteli u bioskopima i na jedina dva televizijska kanala koje smo imali. Gutali smo i knjige Tarzanovog „oca“ Edgara Rajsa Barouza koje su u Jugoslaviji izašle u prelepo opremljenih 10 tomova.

Sasvim logično je bilo da se gospodar džungle predstavi publici i u drugom mediju – stripu. I sasvim logično je bilo da jedan od najpopularnijih strip junaka na ovim prostorima postane njegova italijanska kopija – Zagor. Ali to je već neka druga priča.

Sa stripovskim Tarzanom sam se prvi put susreo na stranama „Stripoteke“. U prvoj polovini osamdesetih kada sam pohađao osnovnu školu i kada je svaki dečak u razredu čitao i kupovao stripove.

Postojala je još u to vreme edicija Tarzana koja je izlazila mesečno u izdanju novosadskog „Marketprinta“ i koja je donosila epizode koje su radili strani autori.

Kuriozitet je bilo to da se radilo o sveskama malog formata, što je više bio manir jednog drugog izdavača – „Dnevnika“, takođe iz Novog Sada.

Korice tih svezaka bile su prilično stereotipno dizajnirane. Na svakoj je dominirala plava boja (po čemu je bio prepoznatljiv) sa crvenim logotipom Tarzan i nekim detaljem iz stripa. Priče u njima mi se nisu mnogo dojmile, bile su stereotipne kao i same korice, iako su neke od njih radili izvanredni autori.

Domaći strip

Problem je bio u tome što su nama klincima tada delovale otužno zastarele. Da vas podsetim, bilo je to vreme Indijane Džonsa, Blejdranera, Ratova zvezda, Povratka u budućnost… U stripu, iza ugla su već čekali Watchmen, Dilan Dog, Sendmen… Stvari su se u tim lepim i nikad prežaljenim osamdesetima menjale munjevitom brzinom.

Jugoslovenski strip nije bio izuzetak. Već smo grozničavo iščitavali avanture Astro-iđana, Luna i Kobre, domaći strip je doživljavao svoj vrhunac i činjenica da su naši crtači počeli licencno da rade Tarzana došla je kao neki logičan sled događaja.

I tako, kada je februara 1984. mesto tipične plave korice, na kioscima diljem SFRJ osvanula šarena, dinamična, za to vreme neopisivo moderna naslovna strana „Tarzana“ pod rednim brojem 34. to je označilo jednu veliku promenu. A i format izdanja se povećao.

Šta je to bilo drugačije kod Tarzana koji su crtali i pisali naši ljudi?

Pa… Sve.

Lik Tarzana za početak. Nije to bio onaj stari, anahroni već viđeni Tarzan iz starih stripova, filmova i knjiga. Bio je to Tarzan novog doba, u potpunom skladu sa vremenom u kome se objavljuje. Podsećao je (i to ne slučajno) na nekog Marvelovog superheroja, scenaristički i crtački, nove epizode nisu ništa zaostajale za epizodama kostimiranih boraca za pravdu koje su krasile američke kioske. Bio je to neverovatan iskorak. I bio je to strip za jednu novu generaciju.

Tarzan je osavremenjen, unet je potpuno nov pristup scenariju i stripu, narativ je osvežen novim likovima i novim zapletima a ubačeni su žanrovski elementi kakvi do tada nisu bili zamislivi u starim epizodama Tarzana. Čak i elementi „tvrde“ naučne fantastike koja je u to vreme bila veoma popularna, poput recimo, putovanja kroz vreme…

Sećam se da sam, kada sam pročitao epizodu „Timeporter“ (maj 1988) bio potpuno raspamećen. To je u ono vreme bilo nešto.

I drugi žanrovi su bili zastupljeni: avanturistički, horor, krimić… Pristup scenarista bio je da sve može, samo ako je priča koherentna i dobra.

Za crtež već nije bilo mnogo brige, ostaće upamćeno da su na YU Tarzanu radili naši najveći majstori stripa, štaviše, mislim da nema ozbiljnijeg jugoslovenskog strip crtača koji nije dao svoj doprinos ovom serijalu. Nizale su se epizode, crtačka i scenaristička ekipa se menjala i dopunjavala a YU Tarzan išao iz avanture u avanturu.

Rođak iz džungle – Tarzan

I ko zna dokle bi stigao naš rođak iz džungle da se nisu desile neke promene koje nemaju veze ni sa stripom, ni sa onima koji ga stvaraju, ni sa onima koji ga čitaju.

Došla su vremena kada je jedan junak koji je obitavao uglavnom u nama prijateljskim nesvrstanim zemljama Afrike, čovek skrojen od poštenja i osećaja za pravdu, po vokaciji superheroj, po nacionalnom opredeljenju – građanin sveta, postao izlišan i nepotreban u vremenu buke i besa, nacionalnog „buđenja“ i filozofije palanke u kojoj su, kako stvari stoje, pobedili negativci koje je on u stripu premlaćivao golim pesnicama.

Ako me sećanje ne vara, poslednji broj „Tarzana“, 103. izašao je krajem 1990. U njemu su bile epizode „Arabeska“ i „Zarobljenici stena“. Već sledeće, 1991. godine, počeo je razorni rat koji je uništio SFRJ.

Zato je odluka izdavačke kuće „Darkwood“ da u devet tomova, u odličnoj opremi, na luksuznom papiru i u tvrdim koricama, ponovo izda sve epizode YU Tarzana i podseti nas na neko lepše i drugačije vreme od kapitalnog značaja. To nije samo akt nostalgije i podsetnik na to koliko je nekada bio jak i moćan domaći strip, to je udžbenik za neke nove generacije.

Udžbenik iz kog će neki novi stripari da uče kako se piše i crta, kako se jedan svetski relevantan multimedijalni junak prebacuje u koncept blizak i razumljiv i domaćem i stranom čitaocu podjednako, ali i udžbenik iz kog će neko novi čitaoci od Tarzana direktno naučiti šta je to pravda, jednakost, empatija…

U ova naša današnja vremena buke i besa, to nije mala stvar.

(tekst objavljen u 9. tomu edicije „YU Tarzan“, Darkwood, Beograd 2019)

Copyright © Dejan Stojiljković, 2021.

Ostavite odgovor