U vinu su plivale sitne krhotine leda.
Kao sante u moru.

A to more bilo je oporo i crno, baš kao i misli Vuka Brankovića, u Hristu Bogu pravovernog gospodara Drenice, Vučitrna, Prištine i Trepče, koji je sedeo za stolom u prostranoj odaji svoga dvora i čekao gosta, krateći vreme tako što je golim šakama lomio orahe. Bile su još snažne te ogrubele šake, mogle su da nose i mač i vladarski skiptar podjednako, samo što su mačeve sada pasali i njima vitlali oni koji su za to bili plaćeni, a vladarski skiptar… E pa, on više nije pripadao nikom. Nakon smrti poslednjeg Nemanjića, ono što se za vakta njegovih predaka državom zvalo, prestalo je da postoji. Sada su vladari svi, i niko više to nije. Ni Lazar u Kruševcu, ni Marko u Prilepu, ni on, ovde u Prištini.

Pa ni Tvrtko, gore, u Bosni i Primorju, koji je sebe ustoličio u kralja, uveren, zaludno, da ismailćanske horde svoje strele i koplja ne mogu dobaciti do njegovih poseda.
Ali nije to ono što ovoga jutra brine gospodara Vuka i što mu u čelo urezuje bore ispod tamne kose prošarane sedim vlasima koja mu pada na ramena, čineći ga starijim no što jeste.
Nevolja je, mnio je on, u tome što, da bi dobacili do Tvrtkovih zemalja, Agareni prvo moraju da poharaju njegove.

S vremena na vreme otpio bi malo hladnog vina iz pehara i vraćao se mislima što su mu gazile preko uma kao anadolski atovi u galopu. O tome kako treba dodatno ojačati zidove tvrđave, kako kasni oprema za oklopnike koju je naručio od Mletaka, i kako još uvek niko ne zna šta se desilo sa kefalijom Nenadom, gospodarem Niša, nakon što su grad osvojili Muratovi askeri. Od jednog akindžije, koga su njegovi gospodari granice uhvatili a potom obezglavili, došao je glas da je Nenada prebegao Ismailćanima.

Malo ko je u to poverovao.

Gospodar Vuk, doduše, ne zbog toga što je Nenadu smatrao čovekom postojanih vrlina, što ovaj svakako nije bio, već zato što mu se nije dalo da shvati da se događaji tako brzo smenjuju. Istorija ne samo da se odigravala pred njima, poput neke loše predstave u putujućem romejskom pozorištu, ne, istorija se stvarala, porađala svakog božijeg dana, i ta brzina kojom je rasla opasnost što je dolazila sa istoka, taj strah ismailćanski, kako ga je zvao njegov tast, knez Lazar, uvlačio se ljudima u krv, meso i kosti… Poput kakve pogane bolesti. A ljubezni gospodin Vuk Branković imao je dovoljno godina u sopstvenim kostima, i dovoljno mudrosti, da nasluti da je upravo strah najveći protivnik i dušman, a ne Azijati na brzim konjima.

Gost je o koncu stigao. Bio je to sin njegovog brata od strica, mladi Andrija.

Ušao je u odaje uz blagi naklon i smestio se za sto naspram njega. Sluga je prišao i nasuo mu vina u pehar. Drugi sluga prineo je led. Andrija je odbio.

„Striče, jesi li odlučio?“, upita Andrija.
„O čemu?“
„O mojoj molbi.“
„A jesi li ti odlučio?“
„O čemu?“
„O mojoj naredbi?“
„Ja…“, bio je zbunjen Andrija. „Mislim da to nije baš ista stvar.“
„I nije, Andrija… nije. Molba je jedno… a naređenje… nešto sasvim drugo. Gospodar naređuje… a podanik…“
„Moli?“
„Takav je poredak stvari.“
„Ja nisam vinotoča ni protovestijar… nisam ni onaj što ti šije svite niti onaj koji ti kuje mačeve. Ja sam krv tvoje krvi.“
„E, pa ako je tako… sinovče… onda budi dostojan te gospodske krvi što ti teče u damarima i povedi računa o imenu čiju čast treba da braniš i štitiš.“
Andrija podiže desnu ruku na kojoj je falio mali i domali prst.
„Pa branim… Nadam se da se primećuje?“

Vuk na taj gest uzvrati ravnodušnim pogledom.

„Kad ti akindžije odseku celu šaku, javi se da te zaposlim kao kuvara“, zatim jače pritisnu ljusku oraha koju je ugnezdio među dlanove. „Molim te… Nemoj da mi se razmećeš tu po dvoru sa dva odsečena prsta. Da li znaš da Asad-beg, jedan od najboljih Muratovih ratnih savetnika, nema desnu ruku do ramena?“
„Ne bih je imao ni ja da sam s Kosančićem ukrstio mač.“
„Na sve imaš odgovor?“
„Kao što mi ti kaza, striče. Takav je poredak stvari…“
„Hoću da uradiš ono što treba.“
„Da je uzmem za ženu?“
„Da je uzmeš za ženu? Šta budališ, sinko? Otkad to plemić može da se venča s niskorodnom ženom? Jesi li poludeo?“
„A šta onda da radim?“
„Reši to. Neću da mi se posprduju razni Belocrkvići i ostali ološ… Brankovićev sinovac i štićenik ima dete sa sebarskom kurvetinom… Kakvo uniženje!“
„Ona nije…“
„Šta nije?“
„Čak je i udata.“
„Eto… Možeš da kažeš da si iskoristio pravo prima nocte.“
Andrija ga pogleda zabezeknuto.
„Prima nocte? Ali ja nisam… Nisam je… Ona je to učinila svojevoljno.“
„Kako su mi preneli… činila je to čitave zime i proleća. Svaka vam je noć bila prva noć.“
„Ko me to olajava, da mu ja…“
Gospodar Vuk odmahnu rukom.
„To sad nije bitno. Idi do njih. Do nje i njenog muža. Završi s tim. Daj im koji dinar… malo hrane… Šta je dete?“
„Žensko.“
„Žensko? Odlično. Neka se razglasi u podgrađu i po selu da je dete njegovo.“
„Svi u selu znaju da je bezdetan.“
„Pa?“
„Neće verovati.“
„A koga je briga šta nišči veruju i u šta veruju?“
„Ako me pamćenje dobro služi… tebe.“

Gospodar Vuk se namršti i odloži neslomljen orah u stranu. Posegnu za peharom i otpi malo vina. Rukom dade znak slugi, ovaj mu dodade još malo leda.

„Verujem da su narod i gospodari jedno“, reče na kraju. „U to je verovao i moj otac. U to veruje moj drugi otac – knez Lazar. U to je verovao naš pastir i njegova svetost Sava Nemanjić. Pustio sam, baš kao i on, da nadarena sebarska deca idu u iste škole sa gospodarskom. Dao sam da se ljudi leče u bolnicama bez obzira na poreklo i stalež. Delimo ovo parče zemlje kao parče hleba. Naša sabornost je sveta. I neophodna. Zato ne može jedan plemić, a naročito ne gospodarev sinovac, da seje decu po sebarskim kućama kao da ih baca iz zobnice… To će doneti zlu krv. Zla krv će doneti neslogu. Ostalo znaš. Uostalom, Andrija… sinko… Nismo varvari, kao ovi zapadnjaci.“
„Razumem.“
„Uradićeš šta sam ti naredio?“
„Hoću, striče. Imaš moju reč.“
Gospodar Vuk podiže pehar sa vinom da nazdravi.
„Za sebarsko i gospodarsko.“
„Za našu slogu.“
Andrija spusti pehar na sto. Sačeka malo, pa reče:
„Dogovorili smo se oko tvog naređenja… Šta je sa mojom molbom?“
Gospodar Vuk takođe odloži pehar u stranu. Pogleda Andriju pravo u oči.
„Nema ništa od toga.“
„Kako to misliš?“
„Tako… Taj put je uzaludan. Tamo ništa nećeš naći.“
„Naći ću brata.“
„Nećeš“, odmahnu Vuk glavom.
„Kako si siguran u to?“
„Andrija, sine moj…“
Pogled gospodara Vuka počivao je prvo na neslomljenom orahu koji je odložio, a onda je umornim očima prešao preko gomile zdrobljenih ljuski koje su bile na stolu, poput ostataka razorenog grada. Na kraju, bez mnogo okolišenja, izbaci:
„Niš je pao.“

(Odlomak iz pripovetke „Druga Troja“, u izdanju Lagune, kao deo posebnog, ćiriličnog izdanja romana „Dukata za Lađara“ – U PRODAJI OD 1. APRILA 2021)
Ilustracije: Nenad Cvitičanin
Copyright © Dejan Stojiljković, 2021.

Prethodni deo možete pročitati OVDE

Pročitajte i...

Ostavite odgovor