Anđeli Pakla su formirali kordon oko bine, ako je to uopšte moglo da se nazove kordonom, i tamo se opijali do besvesti. Sranje je krenulo još pre samog početka koncerta. Rulja je pritiskala binu, a Anđeli su ih uspešno odbijali ubijajući Boga u njima bilijarskim štapovima koje sam im obezbedio. Neko od organizatora je tugaljivim glasom preko razglasa molio publiku da „prestanu da jedni drugima nanose nasilje“, ali to nije imalo efekta. U jednom trenutku, kordon je provaljen i tuča se prenela na binu. Video sam da su Anđeli veoma efikasni prilikom batinanja i rasterivanja rulje, toliko da je jedan od njih nokautirao Martija Balina, gitaristu grupe Jefferson Airplane.

Posmatrao sam sve to iz bekstejdža i bio neopisivo zadovoljan. Stvari su se odvijale baš onako kako sam predvideo. Mo je stajao iza mene i zapanjenu blenuo u cirkus koji se odvijao na bini i ispred nje.

„Jebote…“, mrmljao je. „Pa ovo je pravi pakao.“
„Nikad nemoj da potceniš ljude i njihovu samodestruktivnost. Štaviše, oslonjaj ste što češće na nju.“
U tom trenutku mi je prišao usplahireni Džeger. Stegnuo je moju mišicu tako jako da bi me, da sam kojim slučajem čovek, prilično zabolelo. Izgledao je jadno, uplašen, unezveren i upadljivo drogiran.
„Ilajdža…“, slinio je. „Šta da radimo?“
„Ono što znaš najbolje, Mik. Izađi i pevaj.“
„Ali… Ali, pogledaj šta se dešava. Ovo je jebena katastrofa.“
„Dešava se upravo ono što sam želeo.“
„Ne razumem?“
Zapalio sam cigaretu netremice zanet u rusvaj na bini. Udahnuo duboko, a onda se okrenuo ka Miku. Užas na njegovom licu je bio neopisiv, i strašno mi je imponovao. Vidite, dozvolio sam mu da me sagleda onakvog kakav stvarno jesam, tačnije jedan delić te suštine, taman toliko da ne siđe s uma.
„Reci mi, Mik…“, mrmljao sam između dva dima. „Da li znaš čemu služi žrtva?“
„Žrtva?“
„Da…“, pogled mi je klizio po nepreglednoj masi. „Krvna žrtva.“
Napravio je par koraka unazad, onda se okrenuo i pošao ka mestu gde su bili ostali članovi benda.
„Mik!“, viknuo sam za njim.
Zastao je, ali se nije okrenuo.
„Znaš kojom pesmom treba da otpočnete svirku.“

Stounsi su izašli na binu tek kada se spustio mrak.

Mik je bio nekako smušen i uznemiren, ali se trudio da to ne pokazuje, što mu baš nije polazilo za rukom. Prihvatio je mikrofon i poručio ljudima iz prvih redova da „malo smire hormone“. Nakon toga je krenula svirka.

Kada su se začuli prvi tonovi „Sympathy For The Devil“ nešto crno i neprozirno se formiralo tik iznad mase. To smo mogli da vidimo samo Mo i ja. Moj pomoćnik je bio fasciniran:

„Jebote, šefe… Pa ovo… stvarno deluje.“

U istom momentu izbija tuča u prvim redovima. Anđeli revnosno odrađuju svojih 500 dolara peglajući besno koga stignu. Džeger prestaje da peva, ali ostali članovi benda maltene očajnički nastavljaju sa svirkom. Tuča postaje sve masovnija, neki od Anđela se penju na binu, a raspamećeni Džeger urla na Ričardsa da prestane da svira. Muzika prestaje i Mik izbezumljeno urla u mikrofon:

„Hej! Hej! Narode! Sestre, braćo i sestre! Braćo i sestre! Hajde, svima govorim… Oladite malo! Znam! Ovde sam! Ajde sredite se, ‘ajde u redu… Jesmo li se oladili?“

Gužva se smiruje na trenutak, Džeger se okreće ka Ričardsu, pogled mu odaje strah i nesigurnost, čujem ga kako mrmlja:
„Nešto vrlo čudno se dešava kad god započnemo ovu pesmu.“

Ogromni crni oblaci natkriljavaju prostor iznad mase, ali samo moje i Moove oči mogu to da vide. Ti oblaci bili su živi, ispunjeni pokretima, naelektrisani…
Stounsi ponovo kreću sa „Sympathy For The Devil“, svirka traje koji minut, a onda negde, duboko u masi, počinje novo komešanje. Džeger ne obraća pažnju na to i nastavlja sa pevanjem, ali Kit Ričards prestaje da svira i zabrinuto gleda u pravcu gužve. Džeger pokušava da izigrava profesionalca, peva i skakuće po bini kao idiot, ali onda na binu dotrčava jedan Anđeo pakla, prilazi mu i šapuće mu nešto na uvo. Mikovo lice tada postaje opuštena grimasa zbunjenosti i nemoći, nikad ga nisam video tako bespomoćnog. Bend nekako uspeva da dovrši pesmu i započinje drugu, otprilike u tom trenutku, Anđeli pakla iznose nekog onesvešćenog jadnika iz gomile.

„Hej, ljudi!“, Džeger cvili u mikrofon. „Ko se ovde bije i zbog čega? Zašto se bijemo? Ne želimo da se bijemo! Ajde! Ko hoće da se bije? Na svim drugim koncertima je bilo super!“

Kit mi se uvek više sviđao od Džegera. Posedovao je enormnu količinu čvrstine i energije i, pošteno da vam kažem, bio je pravi muškarac. Za razliku od Mika koji je ponekad znao da ispolji osobine histerične, lajave ženturače. Verovatno zato je i imao usta velika kao registar kasa. Kitova gitara, a ne Džegerov glas, davala je pesmama Stounsa onu dozu prekopotrebne agresivnosti i čvrstine. Toga dana Kit je malo dao oduška sebi. Prvo je posisao kartonče LSD-a kao predjelo, onda je šmrknuo malo koke, začinio sve to trunčicom opijuma, a pre nego što je krenuo na binu, ja sam ga u bekstejdžu obradovao ogromnim džointom.

Sa mesta na kom sam stajao i gledao Džegerovu plačljivu tiradu, jasno sam video kada je Ričardsu pregoreo fitilj. Prišao je Miku, istrgao mu mikrofon iz ruke, upro prstom pravo u Anđela pakla koji je razbijao nekog nesrećnika iz publike i zaurlao:
„Pogledajte! Onaj tip tamo! Ako ne prestane, čoveče… Slušajte! Ili ovi odmah prestaju – ili mi više ne sviramo!“
Sa razglasa su tada počeli da dopiru panični pozivi za lekarske intervencije, situacija je bila van kontrole i Džeger zato odlučuje da uputi očajnički apel podivljaloj publici:

„Sve što mogu da tražim od tebe, San Francisko, jeste da pustiš da cela ova stvar bude ono što jeste i treba da bude. Najlepše veče cele ove zime i, znate, stvarno smo… Nemojte da zajebete stvar! Hajde da se zajedno potrudimo. Sve što mogu to je da vas molim, da vas preklinjem da budemo zajedno. Možete vi to! Imate snage za to! Svi! Anđeli pakla! Svi! Ostanimo zajedno. Znate, ako smo kao jedno… Pokažimo da smo svi jedno!“
Kako je to samo zvučalo glupavo i jadno. I kako malo uticaja je imalo na sve one udrogirane, pijane i prazne glave ispred bine. U vazduhu se osećalo da će se nešto loše dogoditi. I to nismo osećali samo Mo i ja, već i sam bend na bini. Stounsi su počeli da sviraju „Under My Thumb“, Džeger je rešio da unese svu energiju koju je imao kako bi svirku odradio do kraja, stvarno se trudio, čak se i napravio lud kada je levo od njega, maltene u prvim redovima, počela nova gužva. Negde pri kraju pesme, video sam kako se u masi otvara prazan prostor i čoveka u sivomaslinastoj košulji koga udara jedan od Anđela pakla. Devojka u belom pored njih počinje da vrišti, a već sledećeg trenutka nekoliko bajkera se baca na nesrećnog crnju… Noževi sevaju u mraku, jedan ubod, drugi, treći… Neko odvlači beživotno telo kroz masu, na levu stranu, van domašaja kamera i pogleda ljudi sa bine. Smešim se i trudim se da što duže uživam u tom trenutku.

Potpuno nesvesni situacije, Stounsi nastavljaju sa svirkom. Završavaju tek kroz sat vremena. Vraćaju se u bekstejdž i ja vidim da su ipak zadovoljni.
Mik mi prilazi i pita me:
„Je li sve OK?“
„Naravno. Uspeli ste da… oslobodite… neke stvari. I to vam je pošlo za rukom prokleto dobro.“
„Šta sad?“
„Ništa. Treba pustiti da se sve odvija svojim prirodnim tokom… Znaš. Kao fotosinteza… Trudnoća… Ili tornado koji ide ka gradu koji će opustošiti.“
Mo je, baš kao i uvek, bio sve pedantno zapisao u svoju beležnicu.
„Osim onog crnca…“ rekao je grizući vrh svoje grafitne olovke. „Poginulo je još troje. Pregazila ih je masa.“
„Potrebno nam je još dvoje. Broj mora biti 6. Neka to bude jedna devica… I… Mislim da bi neki član benda bio adekvatan.“
„Ovaj, šefe…“
„Šta je bilo?“
„Oni su otišli.“
„Ko?“
„Svi. Svi bendovi su evakuisani.“
„Ko ih je evakuisao?“
„Vojska. Sleteli su helikopteri, pokupili ih i odvezli.“
„To je nemoguće! Pa nije ovo jebeni Vijetnam! Ko je to dozvolio?“
„Onaj lik dole.“

Pogledao sam u pravcu koji mi je Mo bojažljivo pokazao. Negde dole, pored stepenica koje su vodile na binu, u senci, stajao je visoki oficir u sivomaslinastoj uniformi. Bio sam zbunjen. Zar se neki jadni pripadnik ljudskog roda usudio da prkosi MENI? Zar se neko od njih drznuo da kvari planove koji su deo mozaika Velikog Arhitekte? To ne sme proći nekažnjeno. Krenuo sam ka njemu odlučno, došao do stepenica, napravio još koji korak… A onda osetio to. Čovek je i dalje stajao u mraku, visok i nepomičan, sa rukama iza leđa u tipičnom, krutom vojničkom stavu, dugačka crna senka ga je natkriljavala od pojasa pa naviše. Osetio sam kako me preplavljuje talas mučnine i obamrlosti, napravio sam nekoliko koraka nazad, leva ruka je počela da mi nekontrolisano drhti… Gubio sam kontrolu na svojim fizičkim telom, ali to nije bilo ono što je najgore. Moja suština je bila žestoko uzdrmana, a tako nešto nisam osetio vekovima. Napravio sam još nekoliko nesigurnih koraka i srušio se na pod. Mo mi je pritrčao i pridigao me. Tresao sam se, nekontrolisano, kao epileptičar koji je upravo dobio neverovatno jak napad… Moj pomoćnik nije znao šta da čini, nikad me nije video takvog, štaviše, naša fizička tela su ljuštura sa kojom možemo upravljati po svom nahođenju, dođavola, možemo čak i da je menjamo po svom nahođenju… Činjenica da sam u tom trenutku delovao nemoćno i jadno, poput čoveka, Moa je bukvalno prestravila.

„Šefe! Šefe!“, drao se kao magarac. „Šta se to događa? Kako je moguće da….“

Onda je bacio pogled preko mog ramena.

Prvo mu je udarila krv na usta i nos… Zatim su iz ušiju počeli da mu teku potočići guste, crne tečnosti… Pustio me je i ja sam, onako malaksao, tresnuo opet na drvene daske. Krvava pena mu se slivala sa usana, njegovo fizičko telo bilo je krpena lutka vezana žicama koje besomučno trzao neko željan lude zabave.
A onda je sve prestalo. Iznenada. Baš kao što je i počelo.
Sa krajnjim naporom, okrenuo sam se i pogledao tamo gde su se završavale stepenice. Visoki čovek u uniformi oficira američke vojske je iščezao.
Mo se pridigao pored mene, izgledao je prilično jadno. Na jedvite jade, gotovo šapućući, pitao me je:

„Še… Šefe… Ko… Ko je to bio?“

Iskrivio sam glavu i pogledao naviše. Negde visoko na nebu, nekoliko helikoptera bili su mačje oči u tami. Zvuk njihovih elisa parao je noćni vazduh.
„Neko sa kim ne bi želeo da se zajebavaš, Mo…“

(odlomak iz novele „Kao senka na zidu“, BookMate, 2002)

Copyright©Dejan Stojiljković, 2022.