Bar tako kaže Nil Gejmen.
Poriv za pripovedanjem je u svima nama. Bilo da to činimo u kafani, na slavi kod prijatelja, na klupici u parku, dok se vozimo u autu, tramvaju ili avionu, dok stojimo u redu ispred pekare… Stivenu Kingu je ideja za čuvenu novelu Izmaglica pala na pamet dok je čekao u redu u supermarketu. Sama priča se, pogađate, odvija u supermarketu.
Nadahnuće ne bira gde će da vas strefi. Priča dolazi sama od sebe i zuji u vašoj glavi dok ne izađe napolje, kao pčela iz košnice. Priča traži da bude ispričana. Tako je oduvek. I na nama pripovedačima je da joj ugodimo, neko sa manje, a neko sa više veštine. Ključ za tu bravu na vratima iza kojih čeka priča zove se talenat. Poznavao sam i poznajem mnogo dobrih pripovedača. Mnogi od njih uopšte nisu pisci. Ali umeju da vas omađijaju svojim pripovedanjem. Dobar deo tih talentovanih ljudi nikada nije bacio svoju priču na papir ili ekran kompjutera. Mnoge priče, čudesne, lucidne, beskrajno zanimljive, sa svojim junacima i obrtima, zauvek su tako nestale nakon što bi ih neko prosuo za kafanskim stolom.
To je prava šteta. Ali tu smo mi.
Pisci?
Ne. Lopovi.
Mi ponekad krademo tuđe priče i prisvajamo ih, onda ih punimo, menjamo, prilagođavamo, sve dok ne postanu naše. Onda ih objavimo. I dobijamo pohvale, pokude, nagrade, ponekad i novac. A onda priče pobegnu i od nas i žive neki svoj život.
U pravu je bio veliki Andrić kada je rekao da na korici svake knjige treba da piše: „Oteto od života, moga i vašega.“
Šta smo onda mi pripovedači?
Otimači izgubljenih priča.
Jer da Sremac nije napisao svoja dela, ko bi se danas sećao Zone i Maneta? Ko bi pamtio Koštanu i staro Vranje da nije bilo Bore Stankovića? I da li bi stari turski most kod Višegrada danas bio toliko čuven da nije besmrtnog romana Ive Andrića?
Tako je. Priča ume ljudima i stvarima, živim i neživim, da podari privid besmrtnosti.
Svi ćemo umreti, dakako, ali priča? Ona traje večno.
Mnogi su primetili, a neki i zameraju, što koristim istorijske ličnosti u svojim izmišljenim pričama i često se poigravam njima. Ali baš kao što je to nekada rekao, čini mi se, Aristotel, nije na nama da pišemo šta je i kako bilo – već šta je moglo biti.
Jer ne zaboravite – mi smo pripovedačka bića.
Dejan Stojiljković
(Beseda izgovorena na dodeli Andrićeve nagrade za zbirku pripovedaka „Neonski bluz“ u Andrićevoj zadužbini u Beogradu 11. oktobra 2021. godine)