Niški buvljak ima svojih draži.

To je kaleidoskop ljudi, glasova i robe.

Baš kao u jednoj Gibonnijevoj pesmi posvećenoj rodnom Splitu.

Moj rodni Niš nema more i na tome zavidim Zlatanu… Ali zato svoju barku natovarenu raznim potrepštinama uvek mogu usidriti na nekom od šankova gde se prodaje roštilj i hladno pivo – „zidarsko“ i tamo gledam u ljude i smišljam nove priče.

Na jednom od „prodajnih mesta“, ako se tako može nazvati parče betona na kome je rasprostrta „roba“, nailazim na meni zanimljive artikle.
„Evo je ona budala što kupuje knjige i stripove…“, čujem glas iza sebe.

Ne obraćam pažnju na upadicu vremešnog trgovca polovnim automobliskim delovima što od ranog jutra delje stomakliju, nego razgledam knjige koje su u ponudi.
Stara izdanja „Srpske književne zadruge“ uglavnom…
I kad kažem „stara“ mislim – stvarno stara.

Biram prvo Čika Jovu Zmaja i njegova „Druga pevanija“, izdanje negde s početka veka. Knjiga solidno očuvana, korica se drži, papir požuteo od vremena a u zaglavlju pečat: „Biblioteka Petra Milenkovića, sveštenika“ i ručno upisan redni broj – 94. Unutra, crvenom olovkom podvučena cela pesma „Tuga materina za prvencem.“ Ko zna? Možda je otac Petar koristio ovu pesmu prilikom svojih propovedi, kako bi nadahnuo pastvu. Ili je ga je možda nešto lično, samo njemu znano, privuklo ovim Čika Jovinim stihovima?

Uzimam zatim Milovana Glišića. Još bolje očuvana knjiga. I ona ima potpis vlasnika. „Nikolić Vidosava, mala maturantkinja, učenica III razreda“. Na unutrašnjosti zadnje korice iscrtano nekoliko šarenih leptira. A u knjizi sve ono najlepše od Glišića: „Glava šećera“, „Novi mesija“, „Svirač“, „Raspis“… Pitam se ko je bila Vidosava i koja joj se Glišićeva priča najviše svidela. Knjiga je takođe sa početka veka. Vidosave odavno nema, možda su živi njeni praunuci?

Treća knjiga je Dikensov „Pivkikov klub“, izdanje SKZ iz 1930. godine. Ona je ujedno najbolje očuvana.
„Koliko?“, pitam prodavca.
„Šezdeset dinara komad.“
„Molim?“
„Ako ti je skupo, evo… Dam ti još dve na te tri i za pet komada mi platiš 200 dinara.“

Uzimam prvu knjigu Tolstojevog „Rata i mira“ u izdanju „Narodne prosvete“ iz Beograda, godina 1934. Zatim biram „Gospođicu“ od Andrića iz 1963.
Dok trpa knjige u plastičnu kesu, prodavac mi priča da je nekada radio u štampariji niške „Prosvete“. Žali se na vreme i političare, uzima dvesta dinara iz moje ruke i trlja ih o bradu.
Odlazim u kafanu na ulasku u bavljak da popijem kafu i sačekam prijatelje. Počinjem da listam knjige i razmišljam o sudbini pisca i pisane reči.

Malo potom, naručujem vinjak od konobara.

Shvatam, sudbina književnika nije samo da bude u lektiri i na listama bestlselera, da kad umre po njemu nazovu trgove, nagrade i stipendije za talentovane studente. Da mu izliju bistu u bronzi i pričaju o njemu isprazne hvalospeve. Sudbina pisca je da deli ovaj svet i sa običnim ljudima i da, shodno s tim, shvati da je mesto njegovim knjigama i na pločniku, a ne samo na policama biblioteka, da na njihovim koricama maturantkinje crtaju leptire, i da se podmetnu ispod šerpe sa pekmezom.

Kada to shvatiš, nekako ti je lakše.

Ako ikako možeš da u sebi ubiješ onu čuvenu spisateljsku taštinu i uobraženost, onda je dobar način za to da zatekneš sopstvenu knjigu na pločniku kako je prodaju za bagatelu.

Kad sledećeg vikenda budem išao do buvljaka, upitaću prodavca:
„Imate li nešto od Dejana Stojiljkovića?“

Ostavite odgovor