Postoje razne nedoumice i čudne stvari vezane srpski i hrvatski jezik pa tako Hrvati kažu „dom“ a Srbi „kuća“. Opet, u Srba imamo „domaćicu“ a kod Hrvata „kućanicu“. Zašto je to tako, vrag će ga znati… Ali ovu čudnu jezičku dilemu razobličio je Zlatan Stipišić Gibonni na svom novom albumu „Familija“ koji je nastao kao rezultat saradnje sa Oliverom Dragojevićem i to baš u pesmi koja se zove „Moja si kuća“.

Kada prvi put čujete ovu numeru, nabijenu ritmom i optimizmom, učini vam se da i Džibo i Oliver pevaju o nekom drugom gradu, a ne o rodnom Splitu. A stihovi pesme, dvosmisleni, i kao takvi podložni raznim tumačenjima, baš kao i kod drugih Gibonnijevih pesama, priča su za sebe: „Dobar si veliki grade/ Dugo smo čekali na te/ Da nam ponovo budeš/ Kakav nekad bija si“. Mnogi bi se zakleli da ove reči nisu upućene (samo) Splitu, već i jednom drugom gradu u koji Oliver Dragojević odbija da dođe i tamo održi koncert iako u njemu ima ogroman broj obožavalaca. Odbijanje da zapeva u Srbiji, čak i nakon što su to učinile mnoge hrvatske zvezde, za Olivera je stvar principa.

Gibonni je, s druge strane, u Srbiju dolazio lagano, prvo u Suboticu, preko Novog Sada, do Beograda i na kraju, prošle godine i do Niša gde je održao sjajan koncert u prepunoj hali „Čair“. Međutim, sa Oliverom stvari stoje drugačije. „Ja sam tu temu davno zatvorio…“, izjavio je nedavno u razgovoru sa Pecom Popovićem. Čaršija, naravno, ne prestaje da priča, pa je tako aktuelna teza kako dalmatinski Rej Čarls ne sme da zapeva u Srbiji zbog pretnji koje dobija u Hrvatskoj. Opet, njegova popularnost ne opada, čak ni kod novih generacija koje i ne pamte plavokosog mladića sa prevelikim naočarima i akustičnom gitarom iz špice legendarne serije „Priče iz radionice“, niti su svesni da je on prvi otpevao evergrin „A sad adio“.

Jedan od najvećih krivaca za to što Dragojević traje kao dobro vino svakako je njegov prijatelj Gibonni koji mu je napisao jednu od najboljih pesama u karijeri, čuvenu „Cesaricu“. Ni na „Familiji“ stvari ne stoje drugačije, album je sastavljen od devet pesama gde su neke dueti, a neke su solo izvedbe, a nivo produkcije i kvaliteta je nešto za šta će srpskim i ostalim regionalnim muzičarima trebati možda decenije. Snimivši, pre više od petnaest godina, legendarni „Mirakul“, verovatno najbolji pop album na ovim prostorima posle raspada SFRJ, Gibonni je podigao lestvicu toliko visoko, da verovatno ni sam više neće moći da je preskoči. Dosledan sebi i umetnosti koju stvara, on je i na „Familiji“ imao impozantan broj saradnika među kojima su bili muzičari svetskog glasa. Na pesmi koja otvara album „Onako, od oka“ solo na gitari svira legendarni Stiv Stivens. U dve pesme gostuje Antonio Serano, čuveni majstor usne harmonike, dok su u drugim numerama svoj doprinos dali Gibonnijevi stari saradnici, Stingov bubnjar Manu Kače, čuveni basista Pino Paladino, te Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić.

Momenat u kome novi album uspeva da dosegne domete „Mirakula“ jeste pesma „Bella figura, bella pitura“ u kojoj Gibonni isporučuje ono najbolje iz svoje muzičke kuhinje, odlično upakovanu i ubedljivu pesmu sa upečatljivim stihovima i refrenom koji odmah ulazi u uvo. Slušajući „Familiju“, čoveku se čini da nema ništa lakše nego praviti ovakvu muziku, da ona nastaje jednostavno, bez napora, ali iskusni muzičari znaju da nije tako. Ruku na srce, mnogi drugi su pokušali nešto slično, ali rezultati nisu bili isti. Zdravko Čolić je snimao album u studiju Pitera Gebrijela, Generacija 5 je devedesetih svoju ploču „Svet je tvoj“ uradila preko bare, u Americi, dok je Vlado Georgijev išao toliko daleko da je kao studijske muzičare za jedan svoj EP uzeo možda najboljeg svetskog bubnjara Vinija Koljutu te Dominika Milera, gitaristu u Stingovom bendu. Rezultati? Daleko ispod onih koje je postigao Gibonni. Razlog? Pa, verovatno to što za pravljenje dobrog albuma nije dovoljno imati skup studio, još skupljeg producenta i studijske muzičare već i jednu itekako bitnu stvar – dobre pesme.

Opet, Gibonni je, kao fenomen, kontrateža pojavama kao što su Tompson i slični, njegove pesme govore o ljubavi, životu, toleranciji i savršen su lek za sve oblike šovinističkog ludila i gluposti. Činjenica da je u Hrvatskoj kudikamo popularniji od raznih umetnika pelcovanih domoljubljem, a da se u njegove pesme Srbiji ne skidaju sa radio talasa i sviraju čak i na svadbama (ono, kad mladenci uđu u salu uz „Libar“) govori sasvim dovoljno da u obe zemlje još uvek ima više nas normalnih. A za nas normalne je Džibo na novom albumu i smislio stih koji (u rečenoj numeri „Moja si kuća“) peva Oliver:

„Dobar je čovek isto ka rod“.

Kada bi ovaj stih, ova sentenca, postao ideja vodilja za sva zavađena plemena na Balkanu, gde bi nam bio kraj? Nažalost, to se izgleda neće desiti, sudeći bar po skorašnjim dešavanjima i tome ko stoluje u državnim vrhovima ex-yu zemalja. Očigledno – neki ljudi bez sluha.

Ovaj stih zato može da bude i uteha, podsetnik na to šta smo pre svega i iznad svega, pa tek onda – Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci, Makedonci…

Dobri ljudi.

Fotografija: rentastanpg.com

Pročitajte i...

Ostavite odgovor